ne mogu više...

više ih ne podnosim...

ni malo...

idioti...

sanjala sam onog drugog... nisam mu mogla odoljeti...

kako su mi snovi loši u vjernosti... a čemu se odaju? tomu malo dodira?

ponekad, ah, ponekad, ne znam.

visoko poletim, nisko padam. udarac je jak. tako jak.

želim svinjče...

s uzorkom zebre...

 često sam mizantropna, a ljudi me vole.

mrštim se. opet.

ovisna...

daleko od očiju, daleko od srca... je li to ISTINA? može li biti? kome se može dogoditi?

bojim se da ne ispunim svoju zadaću.

da mi ne ispadnu iz ruke. on i ona.

ili...da ih ne ispustim...

čujem zov..

čujem ritam...

iz Afrike...

Jedan crni mrav je među puno žutih.

Ima još nekoliko crnih mrava, ali oni su drugačiji. Oni nose istu zemlju na leđima kao svi ostali žuti mravi, jedu isto lišće kao svi ostali žuti mravi i štuju maticu žutih mrava.

Ovaj jedini crni mrav želi nositi zemlju crnih mrava, jede lišće na način kako to čine crni mravi i štuje maticu crnih mrava, koja je daleko.

Crni mrav je nostalgičan.

"Kad netko traži", reče Siddharta, "tad se lako događa da mu oko vidi samo još stvari koje traži te ništa ne može naći, ništa u sebe pustiti, jer vazda misli na traženo, jer ima cilj, jer je opsjednut ciljem. Tražiti znači - imati cilj. A naći znači - biti slobodan, stajati na otvorenom, nemati cilj."

mislim i razmišljam kako prekinuti kako prekinuti sa mišljenjem kako isključiti mozak moguće je znam nekoliko puta sam uspjela svojevrsna meditacija odlazak u tamne sfere sebe odlazak u crnilo u ništa a istodobno odlazak u VJEČNOST jer ništa nije tako neprolazno kao praznina misli punoća nemisli jednostavno ništa ništa je vječno našla sam vječnost u sebi vječnost što se prekida samo disanjem jer mozak ništa ne radi do li održavanja na životu jer misli su ono što ljude izdiže iznad svih vrsta misli su i ono što ljude ruši i ubija a i mi smo samo dio života i mi smo samo životinje je li to potreba i buđenje instinkta ili jednostavno drska fantazija o odlasku u primitivnost i divljinu što se opire svemu što je čovjek dosad izgradio

?

Jesen u meni čaruje

A u tebi proljeće

Zašto sanjam čemprese

Moje ceste nikuda ne vode bez tebe...

Kadikad ostavim svoje misli kojekuda. Kad ih nađem, nekad mi se diomaju tako strane, kao da nisu moje, ali ovo bih mogla sačuvati.

Umor.

Umor je dobar bijeg od boli.

Umor je spas od svega što uznemiruje, od svega što rastužuje, što boli.

Čak i kada teško pada, dobro je pogledati u nebo, osjetiti mnoštvo svijetlećih točkica, otkriti zviježđe za sebe, proći od jednog kraja prema drugom, a pritom ustanoviti da kraja nema!

Nakon toga više nije tako dramatično.

Naravno, svi su prepametni za ovaj naslov. Nekad glupo postupim. Našla sam taj citat u jednoj bilježnici gdje su mi nekakvi zadaci iz matematike. Za one koje zanima, mislim da je autor Sun Tsu, a knjiga se zove „Umijeće ratovanja“. Mislim. (Misliti je drek znati. Znam i to. Uostalom, tko je to izjavio?)

„Planiraj ono što je teško dok je još daleko, čini ono što je veliko dok je još malo. Najteže stvari na svijetu moraju biti načinjene dok su još male. Iz tog razloga mudraci nikada ne čine ono što je veliko i to je razlog zašto oni tu veličinu mogu postići.“

„Osnovna razlika među nama je što ja stalno razmišljam, a ti misliš samo kad treba.“

Ja mislim kad treba? Pa da. Nekad čak ni tada. Mislim kada rješavam logaritme i kada treba nataknuti kondom.

...

„Ti si vizualno dijete i imaš tako divnu maštu.“ Ja imam divnu maštu. Ok. Maštam o fetišističkim cipelama, o crvenim haljinama, bijelim mačkima sa čupavim repom. Maštam o vojničkom provodu u Africi, o putovanju u Kongo, o vožnji helikoptera,o tome da naslikam sliku veliku kao kuća trokatnica, o jako dugoj kosi, i o velikoj kući s posebnim podrumom.

Maštam toliko da se već mogu nazivati sanjarom.

...

„Imaš divne usne...“ Moje usne da su divne? Ne, ne bih rekla. Prosječne su, možda malo premale.

...

„Ti si puno naprednije biće od mene.“ Da, to misli samo zato što prolazim s 5. Zapravo ne znam pokrenuti neku intelektualnu temu na visokoj razini. Ne znam glumiti i često mi fali na duhovitosti. Ne znam ophoditi s ljudima. Ne znam pokazati osjećaje i ono što mislim. Interesiram se samo za cipele, mačke, sex i crtaće olovke.

...

„Od kad sam s tobom, primjetio sam da me puno više žena opaža.“ Ne znam što započeti s tim, što odgovoriti. Ne znam je li to želim uopće želim čuti.

...

„Opusti se kad si u mojoj ekipi.“ Tvoje ekipa...hah... nije da mi smeta...ne znam. To su jako pametni ljudi koji se jako vole glupirati. Ne živcira me niti jedna vrsta glupiranja. Ali nekad mi to dosadi.

„Meni nikad nije dosadno s njima.“ Meni bi bilo.

...

„Ako te nešto muči, reci mi, želim znati, želim nositi tvoj teret. Znaš da se na mene možeš osloniti. Nemoj plakati...“ Što me muči? Mrzim što je morao otići, mrzim što ga nema tako dugo, mrzim što poznaje toliko puno žena, mrzim.... nekad mi njegov život tako ide na onu stvar..nekad ne želim da mi se uopće vrati!

...

„Jedva čekam da ti se vratim. Ljubim te.“ Kad mi se vrati, puno priča o drugim ženskama koje su bile u društvu kad su izlazili. Ja jedva čekam da zašutiš. Ne volim kad ljudi puno pričaju.

...

Hm... ja mu još ništa nisam rekla.

Kad pogledam, puno toga mu i prešutim...

Kada su 20. srpnja 1969. Buzz Aldrin i Neil Armstrong kao prvi ljudi kročili na tlo Mjeseca, preko milijun ljudi oduševljeno je pratilo slike na televiziji. Sa slijetanjem Amerikanaca na Mjesec ispunio se jedan san čovječanstva. Nitko ne sumnja u taj uspjeh. Ali, da li se to slijetanje uistinu odigralo?

Nekoć mi je dečko rekao: „Postoji teorija da mi nikad nismo bili na Mjesecu, da je to sve snimljeno tam u nekoj zapizdini!“

On i njegove teorije, on i njegova zavjera i ezoterika i sve... Nije da mi to dosađuje, nego, jednostavno ne mogu ništa započeti sa svim tim informacijama kojima me obasipa, pa recimo, jednom do dva puta na tjedan.

No... Hoće se trenutak kada jednom i luknem u taj TV, i pogodi se da naiđem na baš ono što mi treba.

Da, takva teorija postoji.

Međutim, neću se ja sad tu pravit pametna, iznijet ću nekoliko činjenica i objasniti neke stvari za one koje eventualno nisu upoznati s tim problemom i za one koje ništa drugo oko toga, osim da teorija postoji, nisu čuli (ako ikad naiđu ovamo).

Teorija zavjere bila je objavljena i kod nas i to davno, pa koga zanimaju okolnosti ukratko, neka škicne:  članak

Bill Kaysing, junak ove priče, objavom svoje knjige We Never Went to the Moon 1976. utemeljio je teoriju zavjere o slijetanju na Mjesec.

Bill1, Bill2

Dakako, nije riječ o sasvim običnom čovjeku s bujnom maštom. Od 1957. do 1963. radio je za NASA-dostavničku tvrtku Rocketdyne koja je proizvodila motore za Saturn-V tipove raketa. Također je bio vođa za tehničke dokumentacije. Nije bio inženjer niti znanstvenik. Kaysing je tvrdio da je u to vrijeme imao uvid u Mercuryov, Geminiov, Atlasov, i u Apollov program.

Dalje je tvrdio da:

-          NASA nije imala tehničko iskustvo za slanje čovjeka na Mjesec

-          bi se korišteni materijal za snimanje, zbog velikog zračenja na Mjesecu, istopio

-          postoje nejasna optička obilježja fotografske dokumentacije na Mjesecu

Išao je i dalje različitim optužbama na uštrb NASA-e i nekim organizacijama američke vlade, poput CIA-e, Federal Reserv-a i IRS-e. Pričao je i o velikoj manipulaciji („Brain Wash“) američke javnosti i medija. Zamjerio se i nekim astronautima, poput Jima Lovella, no ne bih sad o tome.

U Njemačkoj postoji jedan aktivan tim, koji imaju svoju emisiju - Galileo Mystery i koji se bavi misterioznim slučajevima, poput ovog. U cilju im nije bilo dokazati da smo bili na Mjesecu, samo provjeriti istinitosti Kaysingove teorije.

Najprije se postavilo pitanje, ako se već i radi o filmskoj inscenaciji slijetanja na Mjesec, zašto bi NASA takvo što uopće poduzela? Dakle, motiv.

Ukratko, tijekom hladnog rata između Amerikanaca i Rusa vladao je „space - race“, napeti natječaj svemirskih istraživanja. Rusi su tu već bili napredni, jer njihov je čovjek, J. Gagarin, bio već u svemiru. Amerikanci su trebali ići korak dalje. Trebala je poslati ljude na Mjesec. Na tisuće znanstvenika se aktiviralo oko izvršenja tog projekta i NASA je bila u priličnom tehnološkom pritisku. Kaysing je vjerovao da je bilo premalo vremena za njih i da su to mogli riješiti jedino manipulacijom.

Kada imamo motiv, treba razmotriti Kaysingove teze i to na temelju onoga čime raspolažemo, filmskim i fotografskim materijalom. Počevši od toga da je sve samo snimljeno, trebalo je učiniti nešto slično, kako bi se utvrdilo da li je uopće moguće snimiti lažno slijetanje na Mjesec negdje na Zemlji. Ako nije, onda je misija Apollo 11 1969. zbilja sletjela na Mjesec, a ako jest, trebalo je detaljnije raditi.

Pothvat oko tog snimanja nisu poduzeli amateri, nego je zadaća povjerena jednom Amerikancu (tu bih se htjela ispričati jer mu nisam zapamtila ime i struku), specijalist za Hollywood i NASA-in suradnik, koji je sa svojim filmskim timom pronašao odgovarajuću pustinju na američkom tlu, koja je svojim izlgedom uvjerljivo oponašala površinu Mjeseca. Galileovcima su poslali snimke i fotografije. Za originalne snimke, Kaysing je trvdio da su falsificirane, tako što je sve snimljeno u usporenom modusu, a astronauti su zapravo skakutali normalno, jer su, po njemu, bili na Zemlji. To mu se nije moglo poreći, jer usporivši snimke iz pustinje, dobiven je isti efekt. Međutim, presnimljeni materijal originalne snimke je prilično loše kvalitete, tako da je nemoguće ustvrditi da li se tu radi o usporenom snimanju. Na upit za originalnu snimku, NASA odgovara da je materijal zagubljen, ali se radi na njegovom pronalaženju. Ovo bi išlo u korist Kaysinga, ali potrebno je analizirati fotografije iz 1969. Rezultati fotografija iz pustinje su zadivljujući, kao da nema razlike u usporedbi s originalom! (lijevo je original, desno fotografija našeg tima)

usporedba

Sada treba pojasniti optičke nejasnoće na fotografijama posade, koje je analizirao Kaysing.

1. OŠTRINA FOTOGRAFIJA: za primjetiti je kako su fotografije koje je donijela posada s Mjeseca, začujuđe dobre kvalitete. Kaysing je tvrdio da je nemoguće sa svom astronautskom opremom napraviti tako visokokvalitetne snimke te da je tu morao biti netko drugi koji ih je napravio.

Fotografije su snimljene kamerom Hasselblad, koja, istina, ima zahtjevne prstenove za postavljanje oštrine i okidač, za debele i nepraktične astronautske rukavice.

Hasselblad1, Hasselblad2

No, Galileovci su se potrudili. Kolegu su obukli u pravu astronautsku opremu nabavljenu kod jednog sakupljača. Oprema je bila kopirana, ali vjerna originalu iz 1969. Bilo je preteško napraviti dobru snimku kamerom na stalku sa predebelim rukavicama. Oštrina se nije mogla postaviti, a okidač je bio premalen.

Daljna istraživanja su, naime, pokazala da je kamera te vrste posebno prerađena za astronaute u ono vrijeme. Za opremu se na prsima kamera mogla bez problema pričvrstiti, a postavljanje oštrine se moglo i bez gledanja na ekran, po prilici, i slike bi dobro ispale. Priprema astronauta za svemirsko putovanje također je uključivalo i treniranje s profesionalnim fotografom.

2. SJENE I OSVIJETLJENOST: Kaysing je primijetio da se sjene na fotografijama pružaju u različitim smjerovima, što upućuje na više izvora svjetlosti. Jer, da je bio samo jedan izvor (Sunce), tvdio je, sjene bi trebale biti paralelne.

sjene1

Dalje je komentirao fotografiju na kojoj je prikazan Armstrong kako ulazi u letjelicu. Letjelica je bacala sjenu u kojoj se i Armstrong nalazio, ali Armstrong se jasno vidio kao da je bio osvijetljen filmskim reflektorom.

sjene2

Za oba slučaja tim iz pustinje imao je objašnjenje. Na njihovim se fotografijama također uočila nepravilnost kod pružanja sjena, iako su postavili samo jedan reflektor kao izvor svjetlost. Razlog je u neravnom tlu. Neravno tlo jako deformira smjer pružanja sjena, na pregibu sjenu oštro zakreće.

Za drugi slučaj, postavili su svog astronauta ispred reflektora okrenut leđima. Slikali su ga frontalno, i jasno se ocrtavao na slici kao i bjelina njegove opreme, iako je reflektor obasjavao njegova leđa. Krivac je opet tlo. Tlo je svijetle boje pa reflektira svjetlost s poda tako da su oba ostronauta osvjetljena iako se nalaze u sjeni.

3. ZASTAVA: Kaysing je primijetio da se na fotografijama, gdje je prikazan Armstrong sa američkom zastavom zabodena u tlo, čini kao da zastava vijori na vjetru. A toga ne bi smjelo biti jer na Mjesecu nema atmosfere, dakle, nema ni vjetrova.

flag1, flag2, flag3

Problem je u građi, materijalu od koje je izgrađena zastava i držak. A riječ je, ponajprije o aluminiju koji je vrlo „nemiran“. Tim u pustinji su također zaboli zastavu jednaka po građi i veličini onoj iz Apollonove posade. Kada bi ju zaboli i pustili, zastava je ostala vijoriti nekoliko trenutaka, iako nije bilo nikakvog vjetra. Da bi zabio zastavu u tlo, Armstrong je zastavu morao više puta rotirati i uvrnuti. A kako na Mjesecu nema otpora zraka, zastava se ostala micati puno duže prenoseći pokrete s drška.

4. ZVIJEZDE: Na slikama koje je donijala misija Apollo 11, nema zvijezdi na svemirskom nebu!

nezvijezde

Kako na Mjesecu nema atmosfere, pogled na nebo trebao bi biti mnogo jasniji nego na Zemlji. Kaysing je tvrdio da s tim problemom NASA nije mogla izaći na kraj. Trebalo je točno znati kako pozicionirati pojedine zvjezdane skupine, ali bilo je nemoguće odrediti njihov položaj koji bi se trebao vidjeti u odnosu na stajalište astronauta. Tako da su to jednostavno ostavili tako kako jest.

Međutim, suvremeni astronomi imaju drugačije mišljenje. Objašnjenje je jednostavno: sjaj zvijezda u daljini je preslab. Na fotografija iz pustinje se također nisu mogle vidjeti zvijezde, jer izvori svjetlosti (bilo Sunce ili reflektori) su prejaki da bi kamera mogla zabilježiti sjaj zvjezda na nebu. Uzmimo, primjerice, raznorazne noćne panorame velegradova. Nema zvijezdi!

Time su objašnjene najintrigantnije Kaysingove teze. Međutim, da bi odredili pravu istinu, NASA bi trebala imati jasan dokaz. I ima ga.

U starim dokumentacijama navodi se kako su astronauti tada postavili aluminijsko ogledalo i time obilježili mjesto na koje su sletjeli. Poslavši lasersku zraku na Mjesec, trebala bi se reflektirati i za 2 i pol sekunde vratiti.

Galileovci su se uputili jednom od najrazvijenijih opservatorija (zvjezdarnica) na svijetu. Pronašli su ga u pustoj teksaškoj pokrajini. Glavni astronom koji vodi radove u tom opservatoriju, ležerno je rekao: „Nitko se u toliko godina nije sjetio pitati, a to je vrlo lako za izvesti.“ Sve se nadzire računalom jer odašiljavanje lasera i njegov povratak nije vidljiv ljudskim okom. Nakon nekoliko trenutaka, pronađeno je pravo mjesto na Mjesečevoj površini gdje ekran jasno pokazuje titraje koje reflektira ogledalo na Mjesecu.

To je to.

Da, bili smo na Mjesecu.